Prema predaji, koja je sačuvana u ispravi od godine 1255. kralj je Koloman (1102-1116.g.) podijelio stanovnicima Rovišća povlastice. Tokom vremena te su se povlastice zaboravile, pa ih je trebalo istražiti, ustanoviti i oživjeti. Ova je predaja dosta vjerojatna kad se zna da je Koloman i inače potvrđivao razne stare sloboštine pojedinih naselja u Hrvatskoj. Uspomena na Kolomana sačuvala se i u nazivu ceste koja dolazi od Koprivnice i Jagnjetovca te ide preko Bilogore i Rovišća prema Čazmi, a zove se u starim poveljama »Kolomanova velika cesta«.
Rovišće
se prvi puta u sačuvanim dokumentima spominje godine 1232.
Te je godine herceg Koloman, inače kralj Rusina i vojvoda cijele Slavonije,
darovao posjed Konjsku dvojici stanovnika iz Rovišća Dragi i Dragecu, ocu i
sinu. U darovnici herceg Koloman kaže o spomenutoj dvojici da su oni jobagioni
njegove tvrde – grada Rovišća (iobagiones castri nostri de Riucha); da su se
istakli u vjernoj vojničkoj službi prema njemu ne žaleći prolijevanja vlastite
krvi (nobis fidele seruicium cum effusione sanguinis) u doba građanskoga rata
protiv hercegova brata Andrije; da pravo na posjed Konjsku imaju i njihovi
nasljednici; da su na ovu darovnicu pristali i svi hercegovi službenici
(consilio omnium iobagionum nostrorum). Iz svega rečenoga slijedi da je Rovišće
već u XIII. stoljeću kraljeva tvrđa-grad, a jobagioni te tvrđe jesu pripadnici
kraljeve vojne službe tj. kraljevi službenici vojnici; služba je nasljedna, a
plaća za službu jest posjed. Sve se to još bolje vidi iz spomenute povelje iz
godine 1225. Te godine, dana 4. travnja, došao je po nalogu kralja Bele IV u
Rovišće sam ban Stjepan da ovdje istraži i ustanovi prava i povlastice
stanovnika. Na temelju saslušavanja ljudi i istrage ustanovljeno je da se radi
o dvovrsnom stanovništvu: jedni su jobagioni predijalci (iobbagiones castri
praediales), koji imaju stanovite povlastice, a drugi se kastrenzi (castrenses,
građani) bez povlastica. Kastrenzi su tijekom vremena neovlašteno prisvojili
sebi povlastice predijalaca koje im je sada ban oduzeo, pa su ostali ono što su
i prije bili – samo jednostavni kastrenzi. Ban je Stjepan ustanovio da četiri
obitelji: Scenta, Stoyk, Drayn i Jak uživaju povlastice jobagiona predijalaca
od vremena kralja Kolomana. To su posvjedočili: Hohaldo, župan Rovišćanske
upravne župe, njegov kurijalni župan ili sudac Petar (curialis comes), zatim
svi ostali rovišćanski jobagioni-predijalci i kastrenzi. Svi su oni ujedno
posvjedočili gdje se nalazi zemljište četiriju spomenutih obitelji. Banov
pratilac Urban de Weresu zajedno s domaćim svjedocima ustanovio je međaše
zemljišta. Scentin posjed stajao je između brda Plavna, potoka Chazlo, potoka
Velike, potoka Kamona, potoka Bosut, brda Bosut, Tiburcijeva zemljišta, potoka
Maranth, velike ceste kralja Kolomana, zemljišta župana posjednika Henrika,
zemljišta Pribislavovih sinova. Stovkov posjed nalazio se istočno od Kolomanove
ceste, između zemljišta Farkašija i Ivanovih sinova te mjesta Keskehat i
Breztous. Dalje odavde prostirao se posjed obitelji Drayn između zemljišta
Balinova i potoka Kamarča. Na ovaj potok naslanjao se posjed obitelji Jak, a
ležao je između Vadaševa zemljišta i velike ceste sve do zemlje koju su
posjedovali rovišćanski kastrenzi (ubi populi castri sunt com-metanei), brda
Brestous, potoka Velike, brda Plavne, zatim dalje sve do međaša posjeda
obitelji Stovk i Scenta, gdje su također imali svoje zemlje rovišćanski
kastrenzi. Iz svega rečenog očito je: izraz »jobagion« nije ovdje kmet
(colonus, subditus) nego posjednik predijalac koji raspolaže s nekoliko stotina
jutara zemljišta. Naprotiv, kastrenzi su bili mali posjednici. U gore
spomenutom dokumentu iz godine 1232. spominje se po prvi puta i upravna župa
ili županija (comitatus) Rovišće, pa se kaže da se posjed Konjska nalazi u toj
Rovišćanskoj župi. Nije to tada plemenska župa oko koje bi se okupili ljudi
nekog plemena nego krajevna ili regijska župa odnosno općina slobodnih ljudi,
posebno obveznih na vojnu službu. Iz rečene isprave od godine 1255. zna se samo
za četiri takve slobodnjačke obitelji. Međutim, u dokumentu godine 1265. tvrdi
se da takvih obitelji predijataca ima u župi Rovišću 25, a bilo ih je nekada 60.
Broj se tih obitelji mogao toliko smanjiti zbog nedavnoga tatarskoga rata i
pustošenja. Ostaje pitanje gdje su sve te obitelji bile nastanjene, odnosno,
koliki je prostor obuhvaćala Rovišćanska upravna župa.
Izvor: “Povijest Rovišća – Rovišće na razmeđu stoljeća” dr. Josip Buturac