Cijenjeno Uredništvo, želio bih pročitati vaše stručno mišljenje o premještanju slavljenja svetkovina zaštitnika župe na najbližu nedjelju. Takva se praksa ove godine uvodi u našoj župi. Molim vaš komentar i razjašnjenje.
Svaki govor o liturgiji nedjelje, kao i o ‘dostojanstvu’ nedjelje u sveukupnome životu Crkve, trebao bi započeti posvješćenjem da je nedjelja za kršćane prvi dan – ne samo u tjednu. Liturgija Crkve u tjednome ritmu nedjelji daje prvenstvo. Liturgijski tjedan započinje, naime, nedjeljom, a završava subotom. Građanski kalendar na početak tjedna stavlja ponedjeljak (kao prvi radni dan), a nedjelju na kraj (kao dan bez rada ili danodmora). U tim dvama pristupima nije riječ samo o različitome kalendarskom rasporedu, nego o bitno različitom vrjednovanju vremena i života: kršćanski kalendar na početak svega stavlja iskustvo Boga (očitovanog u liturgiji Crkve), a građanski kalendar na početak svega stavlja čovjeka i njegov rad. Posljedice su ‘građanskoga’ pristupa dalekosežne i, očito je, ne razrješuju se građenjem weekend kulture. Možda je dovoljno naznačiti tek jednu od temeljnih razlika: kršćanska nedjelja u središte stavlja okupljanje zajednice; weekend-kultura na prvo mjesto stavlja razilaženje, izraženo u obliku izleta, putovanja, odvajanja vremena ‘za sebe’…
No, čitateljevo nas pitanje vraća na razmišljanje o prvenstvu i dostojanstvu nedjelje unutar kršćanske zajednice. Čini se da i kršćani sve češće bivaju zarobljeni “bezduhošću” građanskoga kalednara, pa se kršćansko slavljenje nedjelje zamjenjuje kršćanskim obilježavanjem weekend-a.
Temeljno obilježje nedjelje jest kristološko, kristovsko: kršćanska zajednica tim danom (a ne samo izdvojenim trenutkom iz toga dana) proslavlja Kristovo vazmeno otajstvo. Sveti Augustin nedjelju naziva “sakramentom Vazma”. Nedjelja je ‘sakrament’ za sve druge dane u tjednu. Premještanjem svetačkih slavlja iz danâ u tjednu na nedjelju, zapravo se niječe vrijednosna uzvišenost nedjelje te se nedjelja olako proglašava “slobodnim” danom, u čemu je očevidan utjecaj weekend-kulture.
Nesumnjimo je da ‘slobodni’ dan može pružiti sve preduvjete za različite oblike i načine slavljenja. No, nedjelja nipošto nije “slobodan” dan. Za liturgiju su “slobodni dani” zapravo dani u tjednu (feriae) – ukoliko su slobodni od slavlja. Nedjelja nikada nije feria, tj. liturgijski slobodan dan. Ako je nekome slavljenju potrebno ustupiti nedjelju da bi se ono održalo, onda je zacijelo upitan kršćanski i liturgijski smisao toga slavlja.
‘Pastoralni’ razlozi, kojima se pokušava opravdati prenošenje svetačkih slavlja na nedjelju, najčešće su samo
pokriće za neuspjeh pastorala koji ne uspijeva svecu-zaštitniku župe ili mjesta osigurati dostojan dan slavlja unutar tjedna. Ako se smatra nužnim slavlje sveca zaštitnika prenijeti na nedjelju da bi se slavlje moglo održati, onda je upravo to najbolji pokazatelj da taj svetac nije ni prepoznat niti slavljen kao zaštitnik. U tom bi slučaju pastoralnu brigu za slavljenjem trebalo drugačije usmjeriti. Ostaje, naime, temeljno pitanje: Što zapravo želimo slaviti? I posljedično pitanje: Što ostaje od kršćanske nedjelje ako je ona kao Dan Gospodnji ustupljena drugim sadržajima.
Na nedjelje “kroz godinu” mogu se slaviti samo one svetačke svetkovine koje na nedjeljni dan padnu po svome datumskome slijedu. Nedjelje u došašću, u korizmi i vazmenome vremenu ne trpe nikakav oblik ustupanja mjesta svetačkim slavljima, pa se svetkovine koje datumski padnu na neku od tih nedjelja prenose na prvi slobodni dan u tjednu.
Kršćanska osjetljivost za dostojanstvo nedjelje ne očituje se samo u ustajanju protiv rada nedjeljom. Ta bi briga trebala biti zadaćom nekih drugih društvenih skupina, a kršćanima je vlastitije nastojati oko kristološkoga i eklezijalnoga identiteta Dana Gospodnjega.
(Ante Crnčević i Ivan Šaško, Pred liturgijskim slavljem, Odgovori na najčešća liturgijska pitanja, Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, Zagreb, 2011.)